Kada neki od hidrometeora sipe ili padaju danima, kada se sprema nepogoda – oluja ili snežna vejavica – svi ljudi sklanjaju se na suvo i toplo mesto. U takvim situacijama “vikend” fotografi smeštaju svoju opremu na sigurno mesto da ne bi pokisla i setno priželjkuju lepo, toplo, sunčano i dosadno vreme koje je pogodno za leškarenje na plaži uz hladno piće i produkciju bezbroj bezizražajnih fotografija. Međutim, ključ ka dobroj fotografiji sastoji se upravo u iščekivanju i traženju ekstremnih vremenskih uslova i korišćenju neobičnih situacija koje mogu da istaknu osobine predela ili gradskog eksterijera. Ponekad na takve situacije čekamo nedeljama ili mesecima i to išcekivanje uvek se isplati. Bezbroj dramatičnih, nostalgičnih, romantičnih ili lirskih raspoloženja, ugođaja i atmosfera mogu da nastanu promenom vremenskih prilika. Samo za vreme obične letnje oluje doživećemo niz dramatičnih promena praćenih jakim vetrom, zatim crnim oblacima koji zaklanjaju sunce, pa krupnim kapima koje počinju da dobuju, praćene grmljavinom i munjama, da bi uskoro prešle u potop, dok bi se na kraju nebo postepeno razvedrilo i na njemu pojavila duga.

Kada pada kiša, površine predmeta pretvaraju se u sjane plohe koje često poprimaju osobine ogledalnih površina. Sivi asfalt postaje blistavo crn, prašnjavi puteljak pretvara se u dominantnu traku punu lokvi u kojima se reflektuje okolina, neizražajne oronule fasade starih zgrada dobijaju novi privremeni sjaj, kišne kapi na lišću, travi, prozorskim staklima prelamaju i reflektuju svetlo. Same kišne kapi imaju osobine optičkih sistema, jer se svetlo prelama na njihovim površinama, a one poprimaju svojstva konkavnih i konveksnih ogledala ili optičkih sočiva (lupe); u njima možemo da posmatramo umanjenu sliku okolne realnosti.
Po kišnom danu atmosfera je uglavnom sumorna, preovladuju pretežno sivi i tamni tonovi, čemu najviše doprinosi smanjeni kontrast nivoa osvetljenja neba i zemlje. Međutim, kada počne da pada kiša, dinamika života naglo se menja, delimično se umrtvljuje, a delimično dobija ubrzani ritam prouzrokovan potragom za bezbednim skloništem, da bi se s prestankom kiše i pojavom sunca život postepeno vratio u normalu. Ovi “dramatični” trenuci pružaju mogućnosti za snimanje zanimljivih i dinamičnih fotografija koje treba iskoristiti.

Na prvom mestu, vredi se konsultovati s meteorologom gde na određenoj lokaciji najčešće udaraju munje i gromovi, što takođe možemo saznati i od starijih meštana. Kao drugo, treba obići lokalitet i upoznati se s njegovom konfiguracijom (odabrati prednji plan i pozadinu), a pošto grom neće u koprive – utvrditi gde su koprive, odnosno pronaći bezbedno mesto odakle možemo da snimamo, a da i sami ne budemo pogođeni gromom. To ne znači da treba da budemo u centru oluje, već tamo odakle možemo da postignemo najoptimalnije uslove za snimanje. I kao treće, treba zauzeti poziciju za snimanje pre nego što počne oluja. Sigurno će nam biti potreban stativ jer s kratkim ekspozicijama, ma koliko nam refleksi bili brzi, teško ćemo moći da ”uhvatimo” munju.
Duga
Glavna duga nastaje jednostrukim, a sporedna dvostrukim odbijanjem svetlosnih zraka u unutrašnjosti kapljica. U retkim prilikama, na nebu možemo zapaziti mesečevu dugu koja je slabijeg intenziteta, a njene boje nisu jasne i stoga se pričinjava kao beli polukrug.
U ovom slučaju ekspoziciju određujemo prema svetlim površinama kako bismo na njima dobili više detalja, kod crno-belih materijala možemo koristiti kontrastni žuti, narandžasti i u izuzetnim slučajevima crveni filtar, a kod kolor materijala – polarizacioni.

mr Vladimir Červenka


Ovo se može nazvati fotografskom srećom! Posle prolecne kiše na nebu su se pojavile dve prelepe duge. Snimio: Branislav Brkić


”Elementarna nepogoda”, Jadransko more, Nikon F4, Nikkor f 4,5/300 mm, Fujichrome Velvia, ekspozicija oko 4 minuta. Snimio: Milan Radišić


Fotografisanje nebeskih tela i astronomskih pojava

Za uspešno amatersko fotografisanje neba može se koristiti i "klasična" foto-oprema koju treba prilagoditi specifičnim potrebama za astrografsko snimanje.
Neophodno je nabaviti fotoaparat koji ima sledeće mogućnosti:
– izmenu objektiva, jer se za neka astrofotografisanja upotrebljavaju širokougaoni objektivi male žižne daljine od 20 do 35 mm, a u drugim prilikama koriste se veoma jaki teleobjektivi ili se fotoaparat montira na teleskop, žižne daljine od 1 metra i više metara;
– upotrebu šireg opsega ekspozicije, naročito za vrednosti od 10 i više sekundi. Najbolje je ako fotoaparat ima opciju "B" tako da se dužina ekspozicije može birati po izboru, do beskonačnosti (u praksi je to najčešće nekoliko minuta);
– montiranje žičanog okidača, kako bi se pri radu eliminisala pojava i najmanjih vibracija;
– postavljanje na stabilan stativ, koji je neophodan pribor pri snimanju u astrografiji i treba da je što masivniji.
Ove uslove zadovoljavaju mnogi fotoaparati srednje amaterske klase. U našoj zemlji kod astro- amatera najpopularniji su fotoaparati "Zenit" i "Praktica". Veliki broj pojava na nebu može se fotografisati samo upotrebom fotoaparata na stativu. Naravno, pri tome je veoma važan izbor filma. U praksi se najčešće koriste visokoosetljivi filmovi u rasponu od ISO 400 do 1.600. Kao i pri svakom fotografskom radu, a u astrografiji naročito, veoma je važna priprema i dobra organizacija rada. Treba imati u vidu da se ova snimanja organizuju u prirodi, najčešće u kasne noćne (ili jutarnje) sate, na niskim temperaturama i slično.
OSTALI NASLOVI
- Tehnika fotografisanja
- Digitalna tehnika snimanja
- Veb kamere

Jaroslav Francisty






Tehnika lejera - www.photopoints.net
Do sada smo u školi digitalne fotografije uglavnom predstavljali softvere za obradu slike i razne "plug-inove", a kroz ovaj intervju s američkim fotografom Heder Džeks (Heather Jacks – www.heatherjacksphotography.com), pokušaćemo da vam prikažemo digitalnu fotografiju iz praktičnog ugla, tj. da pokažemo kako se svi ti softveri mogu koristiti i prilagoditi ličnim potrebama i afinitetima. Heder Džeks upoznao sam "virtuelno", tj. na Internetu kada sam posetio sajt www.photopoints.net i oduševio se njenim fotografijama i jednostavnošću tehnike koju koristi. Ona pripada novoj generaciji američkih fotografa koji već uveliko koriste mogućnosti i prednosti digitalne tehnologije. Kroz ovaj razgovor objasniće nam proces koji rezultira fotografijama koje analogna tehnologija ne može lako da proizvede – tehniku kombinovanja slojeva (Layers) u Photoshopu.

Radomir Maša Dikosavljević


Pixie-Dust


Posmatramo li fotografiju na kojoj je jedan deo oštar, a drugi neoštar, pogled nam uvek prvo pada na oštar. Dubinska oštrina jeste područje slike, ispred i iza objekta koji fokusiramo, na kome objekti izgledaju oštro
- Faktori koji utiču na dubinsku oštrinu jesu: otvor blende, udaljenost subjekta, žižna daljina objektiva i veličina medija (format filma, odnosno veličina senzora digitalnog fotoaparata).
- što je otvor blende manji (veći f-broj), dubinska oštrina je veća
- Najmanja udaljenost na koju datim objektivom i otvorom blende treba fokusirati da bi scena bila oštra skroz do beskonačnosti naziva se hiperfokalno rastojanje
- što je žižna daljina objektiva veća, dubinska oštrina je manja
- dubinska oštrina fotoaparata čiji je senzor x puta manji od veličine filma od 35 mm, a s otvorom blende N, ista je kao kod fotoaparata od 35 mm s otvorom blende xN

Srđan Vukmirović


 
       
 
 
 
Redakcija | Kontakt | Narudžbenica | Arhiva | Forum | Foto-berza