Stanko Abadžić pripada onoj grupi likovnih umetnika koji su na mah osvojili scenu, iako već godinama razvija poseban autorski, intiman, vrlo emocionalan i stavom prožet rakurs sveta u kadrovima koji su se spontano odvojili od, informaciji podređenoj, dokumentarnosti.
Posebnošću i nostalgičnim, pomalo retro koncipiranim i izrazito ”filmskim” fotografijima predstavio se kao autor ne toliko fotogeničnih, koliko intrigantnih kadrova. Razvio je u njima lepezu prikaza od tradicionalne koncepcije kadra, s isto tako tradicionalno formulisanim odnosom motiva i značenja.
S druge strane, s uspehom se otisnuo u svet formalno likovnih problema, zanemarujući bilo kakav deskriptivni potkontekst prikazanog. U tom svetu racionalnog, formalnog i likovno artikulisanog poligona kreira fotografije s istančanim osećajem za ”chiaroscuro” i daje posmatraču mnoštvo trenutaka u kojima senka pleše po preciznim koreografskim koracima.
Jedan od ciklusa predstavljaju i fotografije iz Praga, nastale tokom njegovog višegodišnjeg boravka u tom gradu. Kadrovi se smeštaju u, na neki način, višestruko interesantno mesto događanja i zbog toga se upravo praška škola fotografije i uže, filmske fotografije, do danas smatra jednom od najboljih u svetu. Dakle, fotografije koje nam donosi Abadžić nastale su na izvoru uzornog tradicionalnog konteksta. U gradu koji se, po rečima pisca Jaroslava Bočeka, može smatrati najmagičnijom tačkom sveta, kada je u pitanju sistem vizuelnih kodova, i uzornim primerom srednjoevropske urbane arhitekture...
Nataša Šegota Lah