Proniknuti u svet ženske duše nije jednostavno, a ući u svet ženske intime još manje. Lepota kao pojam koji se najčešće vezuje za ženu dolazi upravo kroz tu intimu koju žena otkrije samo malobrojnim, dovoljno senzibilnim da budu toga vredni
A šta kreira tu lepotu? Savršenstvo forme (tela), tekstura površine (koža), harmonija (proporcije) ili je to miris žene, njen stav, pogled... U čemu se ogleda ta lepota, u čemu je pronalazimo? U neoromantičnom aktu posutom ružama koji asocira na bajku o Trnovoj Ružici ili u igri parom zamagljenih tela u turskom kupatilu koja izgledaju kao istrgnuta iz stranice romana ”1001 noć”. A možda čak i jedan tren iz sveta fantazije neke devojčice sasvim dovoljno naslućuje svu tananost i ljupkost preobraženja devojčice u ženu. A možda je za to samo dovoljno biti žena.
Iv Morkret (Ève Morcrette) ne fotografiše samo žene, ali na isti način na koji istražuje njihovu intimu beleži svet oko sebe. Žena je svakako njena polazna tačka, alfa i omega njenog sveta, jer u ženi pronalazi sve, jer žena je i ona sama. Njen fotoaparat ima ”blag ženski pogled”, njena tehnika fotografisanja nosi duh prošlih vremena, ali su njene fotografije vanvremenske i u velikoj meri autobiografske. Možda zbog toga deluju neusiljeno, sasvim prirodne i neposredne. Veći deo njenih fotografija snimljen je u crno-beloj tehnici jer Iv smatra da se u njoj ”krije” mnogo više mašte. Dok snima, suština je da fotografije ”vidi” crno-belo već u svom fotoaparatu. Kada koristi boju, i to vatreno crvenu, nežnim, difuznim, svetlom uspeva da ”umekša” njenu agresivnost i postavlja je u domen simbola – krv kao simbol ženske plodnosti.
Iv Morkret počela je da se bavi fotografijom još kao četrnaestogodišnja devojčica. Iako je oduvek želela da bude slikar, znala je da ne može biti dovoljno dobra, pa je sve svoje težnje i senzibilitet ”utkala” u fotografski medij. Njene fotografije i danas podsećaju na slikarska platna, pa mnogi njen rad karakterišu kao neopiktorijalizam. I zaista, neke fotografije izuzetno podsećaju na radove čuvenog francuskog fotografa Roberta Demašija (Robert Demachy), jednog od glavnih predstavnika piktorijalizma u Francuskoj.
U svom radu Iv Morkret ističe vreme kao jedan od ključnih elemenata i tema kojoj se uvek vraća. Mnoge svoje modele fotografiše tokom dugog niza godina, nekad čak i dvadeset godina. Takav pristup najbolje se reflektuje u seriji fotografija pod nazivom ”Elza”, u kojoj prati odrastanje svoje nećake koja je, kako kaže Iv, praktično rasla ispred njenog fotoaparata. Isto tako, na većini fotografija iz serije ”Aktovi” fotografisan je jedan te isti model kojem se Iv iznova vraćala dugo godina. Pored aktova snima dokumentarne fotografije: Kina, obala Sene, Zoološki vrt... Voli da fotografiše različite teme jer smatra da ta raznovrsnost izvlači maksimum iz nje.
Njene fotografije odavno su zastupljene na tržištu fotografije kroz nekoliko agencija i galerija koje je zastupaju, ali za normalan život – rad u komercijalnoj fotografiji je neizbežan. Ipak, Iv kaže da radije jede manje, ali živi život pravog fotografskog umetnika u kojem je svaki trenutak posvećen ideji – kako snimiti interesantnu fotografiju. Svakodnevno radi na tome da izgradi svoj put po kojem će ”crtati” svetlom i senkama.
Ivana Brezovac