Dean Zulić je Sarajlija u Sijetlu (SAD), a našim čitaocima poznat je pod pseudonimom ”nomad”. Neke od ”nomadovih” fotografija mogli ste videti u redovnim prikazima BPC-a (Balkan Photo Contest), čiji je član još od njegovog pokretanja. Kreiranje neke druge stvarnosti moglo bi se okarakterisati kao osnovna crta Deanovih fotografija, dok je igra ono što ih čini toliko živim i narativnim. Za specifičnu atmosferu zaslužna je i postprodukcija koja daje taj konačan – filmski izgled svim Deanovim fotografijama
Jednom prilikom Deanov profesor je rekao: ”Ako se desi da kada pogledaš kroz tražilo fotoaparata vidiš poznatu sliku, nemoj se ni truditi da okidaš.” Ova rečenica postaće osnovna filizofija Zulićeve fotografije. Očigledno je da su njegove fotografije promišljene i uverljive, s često daleko dubljim značenjem, nevidljivim ”na prvi pogled”. Kombinovanjem atipičnih rekvizita i pažljivo odabranih lokacija Dean Zulić (Dean Zulich) kreira atmosferu za svoje fotografije na način na koji to rade dizajneri setova za film. Činjenica da se Zulić samo nekoliko godina bavi fotogafijom deluje neverovatno, ali dokazuje da iskustvo nije uvek presudno. Njegovi radovi dokaz su sposobnosti da pomera granice inovativnosti, a rezultat je delo koje govori o neverovatnom fotografskom putovanju.
”Možeš li da odebereš svoju omiljenu konceptualnu fotografiju i objasniš nam njen kontekst?”
Odabrao sam snimak u stilu Divljeg zapada pod naslovom ”Do kraja sveta”. Smatram ga svojim najuspešnijim radom. Ono što sam naučio jeste da kada staviš dobar objekat u dobar ambijent, kvalitetan rezultat dolazi spontano. U ovaj koncept uložio sam dosta vremena i truda. Sve je počelo od moje pređašnje vizije koja je sadržala čoveka koji, vezan za noge, visi naglavačke. Verovali ili ne, često inspiraciju nalazim u scenskim rekvizitima i pozadinama. Zatim razmišljam i poigravam se s nekoliko ideja, dok mi je osnovni motiv polazna tačka. Za ovu fotografiju obišao sam nekoliko lokacija dok nisam pronašao pravu – Mission plaža u okviru rezervata Tulalip Indian, u Vašingtonu.
Plaža je poznata i dostupna samo lokalnom stanovništvu. Skupio sam nekoliko potrebnih rekvizita (lobanja, crna haljina i slično) i sve se dešavalo na vrlo čudan način. Akumulator mi je eksplodirao pre nego što sam napravio ijedan snimak, tako da je kompletna rasveta momentalno postala neupotrebljiva. Nisam paničio. Stavio sam teleobjektiv na fotoaparat, odaljio se zagazivši u okean, kako bih postigao adekvatnu dubinsku oštrinu, i počeo snimanje. Prirodno svetlo bilo je izvanredno. Uglavnom, upravo zbog ovakvih situacija, snimanja započinjem ili rano ujutru, ili planiram da traju čitav dan. Finalni produkt je rezultat uspešne saradnje sa jednim od mojih omiljenih modela. Ona je sama instinktivno podigla lobanju na lice baš u trenutku kada sam zamolio drugog modela da se okrene prema njoj. Obešeni model u pozadini takođe je potpuno svojevoljno obavio masivan lanac oko sebe, pa se na kraju sve fantastično uklopilo. Iskreno, nisam ni siguran koja je bila moja početna ideja, ali ovim rezultatom bio sam zadovoljan.
”Školovao si se na Institutu umetnosti u Sijetlu. Tvoji radovi izgledaju kao delo iskusnog individualca. Je li to tačno?”
Diplomirao sam 2007. godine na Odseku za komercijalnu fotografiju. Kompletan program završio sam za nešto više od dve godine. Skoro sve što znam naučio sam u školi. Kada sam počeo program, iskreno, nisam bio siguran ni kako se fotoaparat koristi. Sećam se da su moje prve fotografije iz laboratorije bile potpuno crne! Takođe se sećam da mi se plakalo kada sam video radove ostalih studenata.
Nisam preterano iskusan kao fotograf, ali sam definitivno iskusna osoba. Moj boravak u ovoj zemlji, poslednjih deset godina, uzrokovan je krvavim sukobom u rodnoj zemlji – Bosni. Kao što sam jednom prilikom pomenuo, svojim fotografijama pokušavam da ukažem na svetsku istoriju dok gledam ka boljoj budućnosti. Činjenica da sam se apsolutno zaljubio u fotografiju neverovatno je ubrzala moje školovanje. Uživao sam u svakom segmentu svog obrazovanja i svakome bih preporučio isto. Kreativno okruženje takođe je igralo veliku ulogu u mom umetničkom razvoju.
”Šta je tvoj ultimativni cilj u fotografiji?”
Ovo je zaista odlično pitanje. Moja kompetitivna strana bi vam odgovorila – da budem najbolji. Ali šta se pod tim zapravo podrazumeva? Moj glavni cilj jeste da vidim koliko daleko fotografija može da me odvede, i obrnuto.
”Kako pronalaziš modele i šminkere? Da li radiš uvek s istim ljudima?”
Veći deo radova na koje mislite deo su mog studentskog portfolija, ali i dalje ”dižu buku” i obezbeđuju mi najrazličitije angažmane. Što se modela tiče, pošto definišem viziju scene, odmah i zamislim idealno lice za snimanje, tako da uglavnom jednostavno priđem osobi i predložim saradnju. Neko vreme sam radio kao ”doorman”, tako da sam se susretao s dosta ljudi. Bio sam iznenađen koliko su ljudi oduševljeni predlogom da sarađuju na ovakvim projektima.
A što se tiče šminkera i stilista, za školske projekte mi taj aspekt i nije bio od presudnog značaja, pa sam tu obavezu često prepuštao samom modelu, s obzirom na to da sam već bio zadovoljan njihovim izgledom još kada sam ih birao. Danas, međutim, na modnim setovima uvek imam profesionalne stiliste i šminkere. Veoma mi je bitno da uspostavim dobru komunikaciju s timom kako bismo bili ”na istoj talasnoj dužini” što se tiče stajlinga i ukupne atmosfere snimanja.
Uglavnom pokušavam da ne ponavljam iste modele u različitim projektima, mada se dešavalo da mi pojedini modeli izuzetno odgovaraju, pa sam ih angažovao više puta. Ali, kao po pravilu, u tim slučajevima maksimalno sam se trudio da sakrijem ili izmenim njihov izgled do granica prepoznatljivosti. Uvek se trudim da ne ponavljam iste stvari. To i jeste konstantan izazov u konceptualnoj fotografiji, naročito s najčešće vrlo ograničenim budžetom, što je slučaj s gotovo svim radovima iz mog portfolija. Ali to dokazuje da manjak finansija nikako ne može sprečiti fotografisanje originalnog koncepta, a pri tom i dobru zabavu.
”Koju vrstu fotografije najviše voliš i u kojim njenim aspektima (kompozicija, boja i sl.) najviše uživaš?”
Uživam u snažnim kompozicijama, mada možete primetiti da je i moje poštovanje boja neporecivo. Ali ono što zapravo najviše cenim jesu objekti koji se uz inteligentno raspoređivanje i organizovanje tehnički dobro fotografišu, pa ulivaju gledaocu strahopoštovanje i ostavljaju ih s mnogo pitanja. Ne bih da budem zlonameran ni u kom smislu, ali mislim da svako može da dokumentuje događaje raznih vrsta i ”uhvati” krucijalan trenutak: od ratova, do košarkaške utakmice. Naravno, neki su u tome bolji od drugih. Ono što genija izdvaja jeste posvećenost snimanju, delovanje u presudnom trenutku, kada fotografija ima smisla, a opet, ne poseduje nikakavu posebnu svrhu. Na kraju se ispostavi da mi, fotografi, u većini slučajeva samo pritisnemo okidač, a drugi odlučuju šta će se desiti pred fotoaparatom. Najviše uživam u aspektu u kom fotograf kotroliše mnogo više od osnovne postavke rasvete i samog trenutka fotografisanja.
”Koji umetnici su ti uzor?”
Salvador Dali, Van Gog (Van Gogh), Eni Libovic (Annie Lebowitz), Vivaldi, Nik Kejv (Nick Cave), Dejvid Linč (David Lynch) i moj otac.
”Da li se baviš i drugim oblastima umetnosti?”
Izuzetno uživam u muzici i često u njoj nalazim ispiraciju, iako zapravo ne sviram nijedan instrument. Mada, kratko vreme uzimao sam časove flamenko-gitare i planiram da ih ponovo pohađam u budućnosti. Ranije sam se dosta bavio i pisanjem. U idealnom planu, nadam se da ću svoja putovanja, što je moja druga strast, moći da upotpunim esejima i fotografijama. Pri tom, ne zanima me komercijalni pristup eseju, nego pre vrsta vizuelnog dnevnika koji ću rado podeliti sa drugima. Da, planiram da jednog dana napravim i film.
Vivian Hua, za magazin Redefine