Sandra Vitaljić - Ogoljena strast
Akt-fotografije Sandre Vitaljić, docenta na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba, blokovi su komprimirane energije, unutarnje eksplozije novoosvojene (ženske) samosvjesti, provocirajući naše predrasude o ženskom tijelu i ženstvenosti
Sandra Vitaljić (rođena 1972. godine u Puli) pripada generaciji hrvatskih fotografa stasalih u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Njen je profesionalni put indikativan za razumijevanje njenog pristupa fotografiji kao profesiji i kao umjetnosti. Za fotografiju se opredjeljuje vrlo rano, u srednjoj školi koju pohađa u svom rodnom gradu, Puli. Već tada pred sebe postavlja najviše profesionalne ciljeve, ne robujući skučenim okvirima svog relativno provincijskog okruženja. Obzirom da u to vrijeme, početkom devedesetih, u Hrvatskoj nema studija za fotografiju, upisuje jedan od najboljih studija fotografije u Europi, poznatu FAMU (Academy of Performing Arts, Film and TV Faculty) u Pragu, gdje i diplomira 1994, te magistrira 1996. Ovaj kozmopolitski grad sa propulzivnom fotografskom scenom, brojnim galerijama fotografije, razvijenim izdavaštvom i dugom fotografskom tradicijom, idealno je okruženje za formiranje mlade autorice. Po njenom povratku u domovinu, 1996. godine, u Zagreb, sa sobom donosi kozmopolitski duh Praga, otvorenost, liberalizam, angažiranost i iskustvo sredine u kojoj fotografija ima odgovarajući tretman. U Zagrebu u to vrijeme gotovo da i nema galerija specijaliziranih za izlaganje fotografija, časopisi su rijetki i uglavnom komercijalne prirode, izdavaštvo slabo. No, i u ovako provincijalnim okvirima ona ne posustaje i uspijeva ostvariti karijeru prema svjetskim standardima. Isprva uspostavlja suradnju sa domaćim časopisima (tjednik Nacional), a kasnije sa reklamnim agencijama za koje snima reklamnu i modnu fotografiju. Fotografira kazališne predstave i nastavlja rad na svojem obrazovanju: na studijskim je boravcima u Njujorku i San Francisku 1997. godine, u Ročesteru (Rochester) kao dobitnica Fulbrajtove (Fulbright) stipendije 2006/2007, a 2004. godine upisuje doktorski studij na FAMU i postaje docent na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. U isto vrijeme smišljeno i strateški inteligentno radi na svojoj umjetničkoj karijeri – izlaže fotografije u najrenomiranijim zagrebačkim galerijama, ujedno pridonoseći javnoj afirmaciji fotografije kao ravnopravne umjetničke discipline. Njen umjetnički opus također je specifičan i predstavlja svojevrsnu iznimku unutar hrvatske fotografske scene – obilježava ga stalno istraživanje, propitivanje medija fotografije, ustrajno preispitivanje vlastitog rada u formalnom i sadržajnom smislu. Za razliku od većine fotografa u Hrvatskoj, uz Sandru je nemoguće vezati određeni stil, njen opus kreće se u širokom rasponu: medijski od klasične analogne fotografije, do video-stilova i fotografije snimljene mobitelom, a u sadržajnom pogledu od čistih formalnih istraživanja, do društveno angažiranih fotografija. Stoga ovdje reproducirane fotografije niukoliko ne predstavljaju cjeloviti portret ove autorice, nego jedan manji fragment njenog opusa, trag kretanja tek nekih od njenih umjetničkih preokupacija u razdoblju od, otprilike, 1993. do 2000. godine.
Riječ je o portretima i aktovima rađenim u klasičnoj, analognoj crno-bijeloj tehnici. Akt se u hrvatskoj fotografiji do kraja sedamdesetih pojavljuje kao medij fotografskih istraživanja poglavito formalističkog predznaka (igra svjetla i sjene, istraživanje oblika u prostoru), drugačije tretiran tek sporadično, u kontekstu konceptualne umjetnosti ili performansa (Vlasta Delimar, Željko Jerman, Tom Gotovac), a i onda bez većeg odjeka u široj javnosti. Osamdesetih godina, sa pojavom postmodernističkih strujanja i obnovljenog interesa za feminističku problematiku, akt se u opusima pojedinih autora pojavljuje kao medij propitivanja rodnih i spolnih razlika ili kao poligon subverzije društvenih normi i rušenja društvenih tabua (Stefan Lupino, Bachrach i Krištofić). Sandra Vitaljić pridružuje se tom malobrojnom nizu svojim radikalno slobodnim izrazom. Njene (uglavnom ženske) aktove obilježava snaga, tjelesna, fizička snaga komprimirana unutar četverokuta kadra, koja kao da će izbiti okvir u kojem je zatočena. Modeli, mahom anonimni neznanci, snimljeni su u studiju, pod snažno usmjerenim umjetnim svjetlom, na apstraktnoj, zatamnjenoj pozadini. Kadar je lišen svega suvišnog, stavljajući vretenasta tijela napetih mišica u prvi plan. Prepoznata je već (Marina Viculin) dojmljiva samosvjest ovih, uglavnom ženskih modela, usporediva, u hrvatskim okvirima, sa šokantnom samosvjesti i otvorenim, ”besramnim” pogledom Manetove ”Olimpije” u Parizu krajem 19. stoljeća, ali ovdje sa energijom i senzibilitetom ”surovog” 20. stoljeća. Ti se modeli suprotstavljaju dominantnom viđenju žene i ženstvenosti istovremeno ističući rodne razlike. Tradicionalni ”ženski atributi” naglašeni su, provociraju oko balansiranjem na rubu doslovnosti pornografskog prikaza, subverzivni na način prikaza golotinje u radovima Toma Gotovca, ali kod Sandre u visokoestetiziranoj obradi. Nasuprot tome, ljubavni par (Emil Matešić i Iva Biondić) prepletenih tijela svojim položajem kao da sublimira dvojstvo tradicionalno shvaćenih opreka među spolovima: mušku snagu i otvorenu probitačnost, žensku skutrenost i povučenost, objedinjeni zaobljenom krivuljom leđa žene. Ta je fotografija uvrštena u stalni postav Moderne galerije u Zagrebu, rijetka među drugim fotografijama u toj zbirci, još jedna važna manifestacija pomaka ka ravnopravnom tretiranju fotografije uz druge, tradicionalne umjetničke discipline (slikarstva, kiparstva, grafike) unutar novije povijesti hrvatske umjetnosti.
Ovdje predstavljeni portreti prikazuju uglavnom pripadnike hrvatske umjetničke scene, tzv. ”slavne” ličnosti u okvirima domaće javnosti – glumce, pjevače, redatelje. Slovenski redatelj Tomaž Pandur u kontemplativnoj pozi, estradna zvijezda Severina, nacionalna ikona i svestrani modni kameleon u glamuroznoj odjeći i osvjetljenju na način holivudskih diva iz vremena crno-bijelog filma, glumica Nina Violić u skladu sa njoj svojstvenim igrama prerušavanja – sa perikom na glavi i u teatralnoj pozi. Prije nego psihološki portreti osoba pred objektivom, to su fotografska utjelovljenja njihovih različitih javnih identiteta (maski), bliža pozornici nego prostoru intime. Iako ostaju na površini, ove fotografske predstave lica nisu površne, a Igor Zidić dobro je u njima prepoznao pandan jedne druge serije Sandrinih portreta, one anonimnih, nepoznatih lica, sa margine ili na dnu društvene ljestvice, kao slike drugog kraja jedne te iste, naše društvene stvarnosti.
Ovdje zaključujemo ovaj fragmentarni uvid u fotografski opus Sandre Vitaljić, opus koji se i dalje dograđuje i razvija. U posljednje vrijeme Sandra istražuje odnos digitalne i analogne fotografije, javnim nastupima gotovo nostalgično njegujući sjećanje na analognu fotografiju i magičnu ljepotu njezine izrade, nepoznatu naraštajima odraslim u eri sveopće digitalizacije. Imajući na umu neumornu znatiželju i istraživački duh ove autorice, nemoguće je predvidjeti u kojim će se smjerovima kretati njeni budući radovi, ali jedno je sigurno – biti će upisani kao važna i nezaobilazna dionica hrvatske i svjetske povijesti fotografije. Jer, Sandra djeluje lokalno, ali (fotografski) misli globalno i po tome je jedinstvena na ovim prostorima.
Maša Štrbac
