Fotografi

Romano Decker &Dejan Kutić

© Romano Decker & Dejan Kutić, "Story", beauty editorijal 2010

Kreativni dvojac

Ovaj dvojac ne odustaje od svojih principa koji od urednika, stilista, frizera i modela uvijek traže dodatno znanje u svladavanju njihovog koncepta. Za njih je fotografija olimpijska disciplina za koju svakodnevno vježbaju prije nego što uđu u studio ili na lokaciju.

Paolo Roversi je rekao kako je prava fotografija umrla onda kada je nestalo svijetlo, a to svijetlo je ubio Photoshop, odnosno računala općenito.

Romana Deckera i Dejana Kutića poznajem već niz godina. Zajedno smo snimali, putovali, družili se i beskonačno raspravljali o fotografiji, modi i umjetnosti, doduše često uz čašu dobrog vina jer je Romano izuzetni bonvivan i besprijekorni domaćin dugih kućnih večera. Decker & Kutić su svojevrsna anomalija na našim prostorima, kreativna aritmija koja se uvijek buntovno sukobljava se sumornim konvencijama modne fotografije na Balkanu. Iako u našoj raspravi oštro kritiziramo odnos digitalne revolucije u fotografiji, ironična je činjenica kako nam je upravo ista ta revolucija omogućila direktan intervju. Naime, s obzirom da živim u New Yorku, a moji prijatelji u Zagrebu, Skype je poslužio kao izvrsna audio-vizualna platforma za razgovor. Takvi trenuci oso­bne kontradiktornosti su ono što ovaj briljantni dvojac tjera dalje, van granica fotografije u sferu art direkcije i inovativnog grafičkog dizajna.

Grgo Zečić. Krajem veljače sam prvi put snimao sa velikim Paolom Roversijem i za vrijeme ručka u njegovom studiju u Parizu, maestro je izrekao vrlo bolnu istinu na pitanje o suvremenoj modnoj fotografiji. Roversi je rekao kako je prava fotografija umrla onda kada je nestalo svijetlo, a to svijetlo je ubio Photoshop, odnosno računala općenito. Zastrašujuća spoznaja ali u njoj itekako ima istine? Kada se sjetimo najdojmljivijih fotografija 20. stoljeća, svijetlo uvijek ima gotovo krucijalnu ulogu u percepciji?
Decker&Kutić. Svjetlo je neminovno za nastanak foto­grafije, bila ona analogna ili digitalna, a maestrova izjava zvuči kao krik starog romantika koji je pomalo isklju­čiv i ne želi prihvatiti neminovnost razvoja tehnologija. Moramo priznati da je intenziviranje korištenja digitalije u startu i kod nas izazvalo laganu mučninu, ali smo ubrzo shvatili da je to potpuno kriva premisa. Photoshop i kompjuteri nisu krivci za ”propast fotografije”, već alati koji u rukama uzbudljivog talenta kvalitetan meterijal podižu na novi nivo.

U ovoj su priči problemi negdje drugdje. Kao prvo, klijenti koji zbog radikalnih smanjivanja troškova sve više zahtjevaju korištenje digitalije, velika su frustracija fotografima koji su time lišeni nekih procesa, kao i prava da biraju medij kroz koji žele stvarati. A to je frustrirajuće i ubija fotografiju. Problem je također kada Photoshop počne kontrolirati nestručne autore i tada nastaju katastrofalna rješenja ili kada nestručni autori neznanje o fotografiji i svjetlu kompenziraju Photoshopom. Pitanje je kako takvi autori postaju relevantni i objavljivani u medijima ili kako dobivaju komercijalne poslove. Uz to, u posljednje se vrijeme dešava zanimljiv pomak ka agresivnoj liberalizaciji fotografije koji je potaknut upravo digitalijom, kao i trendovskim povratkom sirove fotografije. Odjednom sve prolazi, a fotograf je svatko tko ima funkcionalan fotoaparat. Greška napravljena Photoshopom je upravo to – greška. Dok je greška napravljena neznanjem ili namjerno, odjednom poželjna jer je, navodno, sirovo iskrena. Da ne govorimo o popularnim analognim fotoaparatima koji su dizajnirani da proizvode upravo takvu fotografiju. Nije li fabricirana ”prirodnost” također smrt fotografije? Ili, da li se zapravo dešava smrt fotografije ili smrt fotografske profesije?

G.Z. Vaš rad je zato izuzetno intrigantan jer borba svijetla u njemu ima kardinalnu važnost, bez obzira da li je prirodno ili umjetno producirano. Od prvog dana me fascinirala ta brzina kojom se iz klasične ljepote trenutka prebacite u besprijekorno pročišćenu i promišljenu estetiku.
D&K. Radi se o kontinuiranoj borbi. Međusobnoj. Sa samima sobom. Sa modelima. Sa urednicima. Sa klijentima. Sa tehnikom. Sa konceptima. Sa svjetlom, naročito sa svjetlom. Svjetlo nikako da ukrotimo do kraja. Uvijek nas iznenadi svojom neuhvatljivošću. I najrađe bismo ga ugasili. Ali na kraju se ipak nekako uspijemo dogovoriti. A zapravo i nismo veliki ljubitelji promišljanja. Da, kada se radi naručeni projekt uvijek u startu imamo razrađen i rascrtan koncept i slijedimo ga do kraja, ali neke od najdražih fotografija nastale su upravo nakon završetka takvih snimanja ili u trenucima kada bi nacrt bacili i nastavili prateći intuiciju.

G.Z. Kad smo na temi svijetla onda se obavezno moramo dotaknuti mraka jer jedno bez drugog ne funkcionira. Avedon je bio opčinjen tom tezom pogotovo u seriji ”Portreti” gdje je hvatao vrlo neobične, a opet posve realne objekte: (ne)prosječne Amerikance. Čak i u vašim najsvijetlijim fotografijama uvijek ima mističnog, ritualnog mraka.
D&K. Mrak je prazno platno fotografije, uzavreli smiraj kome svjetlom krademo tajne. Mrak je intrigantan, zanimljiv, uzbudljiv, prepun iščekivanja i očekivanja, tajni, priča koje zadržavaju pogled i draže um promatrača. Potiče razmišljanje i istraživanje. Mrak je emocija na licu ili u oku modela koja nas uzbuđuje, a mrak uz rub ­fotografije čuva sakriven cijeli jedan novi svijet. Mrak je seksi. Mrak na fotografiji je kao veliki nos na lijepom licu – čini ga gotovo nepodnošljivo poželjnim, odvratili biste pogled, ali ne dozvoljava vam.

G.Z. Danas su fotografi zvijezde koje oblikuju modnu industriju: Steven Meisel je primjerice jedan od najutjecajnijh po tom pitanju. Tim istim zvijezdama sve se servira i zapravo je vrlo malo timskog rada u odnosu fotograf-stilist ili fotograf-urednik. Meisel uživa san svakog fotografa: slobodu da svoj portfolio svaki mjesec objavljuje u talijanskom Vogueu. Kod nas se modni ili ne daj bože umjetnički fotografi često tretiraju kao uslužna djelatnost poput studija za izradu fotografija za putovnice. Dokle uopće seže fotografska sloboda u domaćim modnim magazinima?
D&K. Nekoliko licencnih publikacija koje se izdaju kod nas vrlo su ograničene ugovorima, na način što kako mora izgledati, sa gotovo predefiniranim elementima fotografije: tip modela, rasvjeta, kadar, način poziranja, način stiliziranja. Dakle meiselovska sloboda govora kod nas je nemoguća u području komercijalne modne fotografije, a njegovi budžeti nezamislivi. Editorijali u najvećim magazinima kod nas snimaju se za nekih 5.000 – 6.000 kn (oko 670 – 800 evra) , u što je uključena produkcija i honorari cijelog tima. Neki fotografi tu ”situaciju” koriste kao izgovor za vlastitu inertnost ili nekreativnost, kriveći sve i svakoga za nemogućnost stvaranja. Kruto postavljeni gabariti ne moraju uvijek biti limitirajući, a u zadanoj situaciji treba ostati hladne glave i pronaći formulu kako ne ostati blokiran frustracijom, već uzbuditi prvenstveno sebe same, pa tako i promatrača.

Druga stvar intrigantna za ovaj prostor je copy-cat koji se događa na gotovo svakom snimanju. Sjećam se da smo nebrojeno mnogo puta zajedno doživjeli situaciju kada bi urednik dotrčao sa kata noseći stari Vogue u ruci i panično implicirajući kako je ”to ono što moramo napraviti”. Da apsurd bude veći: ne postoje produkcijski budgeti i stilisti često postaju asistenti fotografije. Nezamislivo je teško u tim uvjetima biti kreativan i pomicati granice magazina! Pioniri na našem terenu su zanesenjaci koji vlastite honorare ulažu u produkcije i stvaraju vrlo kvalitetne stvari iz potrebe, ljubavi i uzbuđenja, u zemlji u kojoj je to, najčešće, ekonomski potpuno neisplativo. Činjenica je da ako bi čekali samo velike budžete, ne bismo vjerovatno radili ništa, a ako smo već pristali raditi za ništa – jedini je način da radimo sa 100% sebe.

G.Z. Ne mogu nabrojati koliko puta sam vas gledao dok  zajedno radite, tradicionalno u potpunoj tišini i koncentraciji. Uvijek sam htio pitati: kako to da ste u stanju točno predosjetiti sekundu kada Dejan preuzima fotoaparat ili kada Romano kreće u svoju akciju. Nikada nije bilo rasprave, ubacivanja ili nepotrebnih komentara.
D&K. Kada to ispričaš na ovakav način, zvuči jako poetično. Zapravo ne znamo što se i u kome trenutku desi. Jednostavno krenemo i odjednom je kraj snimanja. Sve što se događa između je – neopisivo. Ponekad kontrolirano, ponekad vođeno intuicijom, ponekad greška, improvizacija, nikad programirano na način da se izmjenjujemo prema nekom kodu. Neki naš neobjašniv ritualni ples.

G.Z. Prezirem pitanje ”Koji su vam planovi za budućnost”! Recite mi koji vam nisu planovi za budućnost i što ne želite raditi?
D&K. Ne bismo željeli dopustiti da nas okolnosti dovedu u situacije gdje, bez obzira na financijsku ili opravdanost bilo koje vrste – podilazimo nečijem ukusu, neargumentiranim željama i trivijalnim konceptima koji potcjenjuju nas kao autore, kao i inteligenciju publike kojoj se obraćamo.

www.deckerkutic.com

Sve fotografije iz ovog portfolija možete pogledati u ReFoto 84, koji možete kupiti na ReFoto pretplata + stari brojevi

Author: Grgo Zečić