Putopisi

Goran Jović – Tanzanija

©Goran Jović-"Iskrenost", Tanzanija, 2011

Zemlja suza i smijeha

Mesec dana proveo je Goran Jović u Tanzaniji. To veliko životno iskustvo promenilo je njegov odnos prema fotografiji, životu, samom sebi. Vratio se da nađe te iste ljude i njihove teške životne priče.

Prvo putovanje

”U Tanzaniju sam krenuo u sklopu udruge ”Kolajna ljubavi” koja pomaže nezbrinutu djecu. Polazak je organiziran iz Budimpešte na Novu godinu, presjedanje u Kairu i Dar es Salaam te stižemo u rano jutro. Po izlasku iz aviona, čeka nas toplinski udar sa –5 CO u Mađarskoj na + 25 CO na Crnom kontinentu. Hvatamo prvi lokalni let do Arushe i onda nastavljamo terencem na naše prvo odredište – Ngorongoro krater. Čim dođete među Masai plemena, zaboravite vrućinu i umor od putovanja. Tamo vas dočekuje ples, pjesma i šarenilo boja, a sve zajedno djeluje fascinantno.
U petnaest dana prevalili smo tisuće kilometara, kako bi obišli svu djecu s popisa koji smo dobili od misionara, počevši od Ngorongoro regije na sjeveru zemlje, pa sve do grada Songee na jugu. Dan za danom prelazimo kilometre loših cesta u prepunim autobusima, a vožnja je ispunjena nizom neobičnih situacija. Na primjer, kad vam netko upućuje poljupce, to nije izraz nekakvih osjećaja, već samo znak prodavača da nešto prodaje. Naravno, bilo je trenutaka kad sam morao spremiti fotoaparat jer su mi tražili novce za fotografiranje, ali uglavnom su to bila mjesta koja su imala doticaj s turistima.
Dolazak u zabačena sela uvijek je iznova bio šok, kako za mene tako i za domorodce. Ja sam sebi postavljao pitanje ”Zar je moguće da ljudi tako žive?”, a oni su u čudu gledali bijelca s fotoaparatom. Naravno, odmah imate želju fotografirati, ali uvijek treba sačekati da vas ljudi prihvate. Baka koja je bolesna i napuštena od bližnjih, te u kući ima tek jedan kilogram riže, dijete od pet godina koje živi s djedom, a on zarađuje za život prodajom manga, koji padne sa stabla ispred kuće. To su sve priče koje susrećete u Tanzaniji i moja je zadaća bila da ih prenesem putem fotografije.

Neizbježni povratak

Tih petnaest dana s udrugomprošlo je prebrzo, i znao sam da ću se morati vratit. To se i dogodilo 4. studenoga 2011. Ali, ovoga puta sam u avionu bio sam. Opet na putu za Dar es Salaam i Ngorongoro krater, baza mi je bila u Nainokanoka selu, koje se nalazi na 2.800 m nadmorske visine. Otuda sam išao u istraživanje sa svojim Masai vodičem, Wilfredom.
Dolazak u Nainokanoka selo bio je zanimljiv jer sam sa sobom ponio izrađene fotografije ljudi koje sam fotografirao prethodnoga puta. Kako su samo bili oduševljeni što se mogu vidjeti na fotografijama!
Međutim, odlazak u selo Olbalbal bio je zbilja potresan. Nakon obilaska školskih prostorija koje su ruševne, ali ipak prepune đaka, došlo je vrijeme ručka. Gledao sam kako se šest stotina đaka u poderanim uniformama, prljavi i gladni, bore za mjesto u redu za hranu, dok ih jedan od učitelja šibom tuče da ostanu mirni u tom redu, a za ručak su dobili samo malo kukuruzne kašice. Trebalo mi je neko vrijeme da se saberem pa da krenem s fotografijom koja bi, nadam se, trebala potaknuti ljude da naprave nešto za tu djecu.
Sati hodanja iz Olbalbal sela, penjanje na 3.000 m i prolaz kroz Empakai krater zbilja je bio naporan i prvi put sam došao u iskušenje baciti foto-opremu sa sebe, jer me je rijedak zrak i deset kilograma opreme iscrpilo na putu prema Odlonyo Lengai vulkanu ili, kako ga Masai zovu, Božja planina. Dolazak u sela podno vu­lkana je posebna priča jer sam imao priliku jesti njihovu domaću hranu i spavati na komadu kože s Masaima, u njihovim kućama. Jednostavnost i velikodušnost tih ljudi me je naprosto oduševila jer, iako nemaju gotovo ništa, spremni su i to malo podijeliti s vama.

Nezaboravni susreti

Prvih dana, bile su zanimljive reakcije domicilnog stanovništva kada ugledaju bijelca s fotoaparatom. Prvo se javljao strah, zbog kojeg su bježali od mog objektiva, ali kada bi ih uspio fotografirat, onda bi prstima prelazili preko ekrana fotoaparata jer bi vidjeli sebe u nekom malom prozorčiću. Toliko bi se oduševili da bi uskoro cijelo selo bilo oko mene. Djeca bi iskoristila priliku i prelazila prstima preko moje kože koja je čudne boje, a uz to ima i dlake po sebi! Nakon par dana, već sam postao domaći, znao sam kad su dnevni rituali ispijanja čaja od kozjeg ili kravljeg mlijeka, naučio sam kako se radi ”ugali” – njihovo najčešće jelo, koje i nema baš neki naročit ukus.
Nakon par dana odsustva veselio me povratak u bazu jer sam imao priliku uletjeti u ”kupaonicu”, a zbilja vam ne bih želio opisivati kako sam izgledao. Moj vodič Wilfred dobio je zasluženi odmor jer je sve dane provedene samnom tražio smještaj i osiguravao nam hranu, a uz to je i savladao tehniku dosvijetljavanja, te postao odličan asistent! Čak mi je u par navrata skrenuo pozornost na odlične kadrove.
S tim sam ljudima proveo mjesec dana. U Tanzaniju sam krenuo s ciljem da napravim nešto za njih, radeći portrete kojima ocrtavam njihove živote. Tražio sam njih, a našao sam sebe. Ti ljudi pomogli su mi u nastojanju da napravim nešto za njih, pronašao sam se u smjeru fotografije, a moji životni prioriteti su se promijenili. Znam da ću se opet vratiti tim ljudima.”

[signoff icon=”icon-pin”]Na putovanje Tanzanijom od foto-opreme ponio sam: Canon 5D MARK II, objektive Canon 50 mm f/1,4, 17-40 f/4, 70-200 f/2,8, 100-400 f/4,5-5,6 i 15 mm fisheye – riblje oko. Zatim, Manfrotto stativ, Lastolite dosvjetljivač, Lee filtere i kompaktni digitalac Canon G10 kao pričuvni fotoaparat.[/signoff]

Sve fotografije iz ovog putopisa možete pogledati u časopisu Refoto broj 91 koji možete poručiti na: ReFoto + stari brojevi